Vince Bulic i Ursula Markovic
Izvorni članak objavljen u listu The Globe and Mail
Objavljeno 18. srpnja 2020.
Ažurirano 22. srpnja 2020.
Petar Bulic: izbjeglica, kipar, ribar, obiteljski čovjek. Rođen 1. lipnja 1940. u Donjim Palackovcima u Bosni; umro 2. ožujka 2020. u Burnabyju (Britanska Kolumbija) od vaskularne demencije u 79. godini.
Nakon što je 1993. bio na audijenciji kod pape Ivana Pavla II., Petar je rekao lokalnim novinama: „Mislim da sam vjerojatno bio prvi ribar iz Britanske Kolumbije koji je ikada otišao upoznati Papu.” Svi smo jedinstveni, ali Petrov je život jedinstvenost podigao na posve novu razinu.
Rođen u malom poljoprivrednom selu na sjeveru Bosne, Petar je bio najmlađe od sedmero djece. Ubrzo nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata njegova je obitelj morala sve ostaviti i bježati da spasi živote. Kao izbjeglice selili su se po istočnoj Hrvatskoj, no Petrov se kiparski talent pokazao već u ranoj dobi. Od grude gline znao je napraviti figurice za dječju igru. Zbog toga je bio vrlo omiljen jer nitko nije imao novca za kupnju igračaka.
Petar se nadao upisu na umjetnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, no to financijski nije bilo moguće. Umjesto toga uspio je dobiti stipendiju jednog šumarskog poduzeća za studij na Šumarskom fakultetu.
Godine 1966. Petar je na sveučilišnom plesu upoznao Mariju Durinovic. Kad su se upoznali, nosila je pomodno zeleno sjenilo za oči, pa bi se Petar često šalio: „Na semaforu je bilo zeleno, pa sam mogao krenuti.” Vjenčali su se 1968., a godinu dana poslije otplovili su u Melbourne u Australiji, gdje se Petar nadao provesti neko vrijeme s bratom i sestrom.
Njihov se brod zaustavio u Durbanu u Južnoafričkoj Republici, a par je sišao na obalu i iskusio aparthejd u vrhuncu njegove okrutnosti. Taj je posjet ostavio trajan dojam. Nakon dvije godine u Melbourneu, gdje su živjeli u skučenoj kući s njegovom braćom i sestrama, njihovim obiteljima i, s vremenom, malim sinom, Petar i Marija preselili su se u Vancouver, gdje se on nadao dobro iskoristiti svoju šumarsku diplomu.
Petar Bulic pokazuje papi Ivanu Pavlu II. svoj rad u Bazilici sv. Petra 1993. godine. Ljubaznošću obitelji.
Ukrcali su se na putnički brod (bilo je jeftinije od leta zrakoplovom) i uživali u ugodnim zaustavljanjima na Novom Zelandu, Fidžiju i u Honoluluu. Kad je stigao u Vancouver, Petar nije našao posla u šumarstvu, ali budući da je već oplovio svijet, počeo je raditi kao profesionalni ribar. Time se bavio sljedećih 27 godina. Profesionalni ribolov opasan je posao koji zahtijeva mnogo vremena provedenog izvan kuće, ali Petar se nikada nije žalio, osim što je svojoj djeci (kći Ursula rođena je 1973.) govorio da mogu izabrati bilo koje zanimanje – osim ribarstva.
Kad nije bio na ribolovu, Petar je radio na svojim skulpturama u podrumskom ateljeu u Burnabyju, uz šalicu jake turske kave nadohvat ruke. Vrhunac njegove umjetničke karijere bio je 1993., kada je papa Ivan Pavao II. u Bazilici sv. Petra u Rimu blagoslovio jednu od njegovih skulptura. Petar je susret s Papom zaključio darujući mu drvenu kutiju dimljenog lososa iz Britanske Kolumbije. „Baš se nasmiješio kad je to dobio”, prisjećao se Petar.
Petar je bio zahvalan što je mogao živjeti i podizati obitelj u Kanadi, ali nikada nije zaboravio svoje korijene u Hrvatskoj i Bosni. Bio je sretan kad je Hrvatska 1991. proglasila neovisnost, ali duboko ga je rastužio rat i patnje koje su podnijeli nedužni. U to je vrijeme pomagao bosanskim izbjeglicama koje su stigle u Vancouver – i katolicima i muslimanima – kako god je mogao.
Iako su ga moždani udari i vaskularna demencija usporili, Petar nikada nije izgubio smisao za humor. Dva tjedna prije smrti rekao je Mariji, svojoj supruzi s kojom je bio u braku 52 godine: „Ne brini se. Ne planiram uskoro umrijeti jer previše dobro izgledaš.” Petrova je ostavština njegova umjetnost, koja se nalazi u crkvama i domovima diljem Sjeverne Amerike i Europe.
Vince Bulic i Ursula Markovic Petrova su djeca.